Ne krije li se to za čim čezneš već dugo u tebi?

Instalacija u prostoru s pet elemenata u sedam dijelova
Preko puta ulaza identična fotografska preslika ulaznih vrata
Dvije kutije sa video-monitorima od kojih svaki prikazuje umjetnikovo oko s njegovim individualnim ritmom zatvaranja, preko toga montirana po jedna viseća žarulja
Nož koji stoji na vrhu, visok 260 cm
Dva crteža 150x250 cm, koji pokazuju ispruzenu ruku i noz
Zarubljena kupa koja strši iz zida i u kojoj se vrti video

Nalazimo se u prostoru iluzija. Zasigurno: dijelovi izložbe eksponirani u prostoru materijalne su stvari, ali ne bi trebalo poći od toga da sama ta materijalnost tvori neki smisao. Promatrani pojedinačno, neki od elemenata instalacije gotovo su nadrealni, i što se tiče njihove izvedbe i što se tiče njihove kompozicije. Pri pažljivijem promatranju razotkrivaju se mnogostruki odnosi između elemenata instalacije. Svi pojedinačni radovi u ovom izložbenom prostoru pripadaju istom, sveobuhvatnom radu kojeg obilježuje naslov izložbe.
1. Odnos: U ovaj se prostor može stupiti samo kroz ulazna vrata. Doduše, dijagonalno od ulaznih vrata vide se druga. No, to se brzo pokazuje kao prva i jasna iluzija: ona su zapravo laminirana fotografija vrata čvrsto zategnuta na aluminiju. Približimo li im se otkrivamo da su ona obješena na izuzetno malom razmaku na čeoni zid izložbenoga prostora tako da se nalaze na istome nivou kao i ulazna vrata. Okrenemo li se i pogledamo prema ulaznima otkrivamo da su “iluziona vrata” točna preslika tih ulaznih. Kako bi se to i prihvatilo nužno je iz njihove neposredne blizine, kada se, dakle, iluziji već ušlo u trag, apstrahirati neke trodimenzionalne osebine ulaznih vrata. U tome se trenutku sa sigurnošću spoznaje da se prostor, želi li ga se napustiti, mora još jednom prijeći. Ulaz i izlaz iz toga prostora su identični. Izložbeno mjesto ove instalacije nije prolazni prostor. Na izvjestan način on primorava posjetitelja da dosegne imaginirani drugi izlaz i ulaz, da se još jednom naknadno pozabavi drugim elementima instalacije. Konkretnije vođenje ka umjetnosti jedva se može zamisliti.
Ovom smo konstrukcijom odnosa prešli prvi refleksivni zavoj umjetničke konstrukcije. U prostoru smo i moramo se svjesno ravnati prema njemu. Otkrivamo da materijalni sadržaj prostora prikazuje kompoziciju. čim se otkrije iluzija “drugih vrata” može se raspoznati da se ta kompozicija sastoji iz ukupno sedam rečenica. Iluzorna vrata nisu nužno prva ili najznačajnija rečenica. Ali ona su prvo protu-rječje u toj instalaciji bogatoj odnosima.
Tako smo shvatili ili rekonstruirali prvi odnos unutar instalacije. Pređimo na drugi, pri čemu je redoslijed na izvjestan način samovoljan, dakle ne predstavlja vrednovanje.
2. Odnos: Prilikom rekonstrukcije prvoga odnosa vidjeli smo da neposredni optički utisci mogu prevariti. Sljedeči povezani kompleks detalja instalacije sastoji se od dva drvena kuba postavljenih relativno blizo jedan drugome. Oni su sa svih strana impregnirani grafitom, “grafitirani” kako kaže umjetnik. U sredini s njihove gornje strane instaliran je po jedan video-monitor koji okomito prema gore emitira sliku. Video-sekvencija pokazuje oba umjetnikova oka koja se otvaraju i zatvaraju prirodnim ritmom. No, taj je ritam narušen različitim snimkama. Zbog tako poremećenih ritmova njihova zatvaranja čini se da oči svjetlucaju. To je tek popratna pojava. Ti ritmovi čine da cijela instalacija na izvjestan način “namiguje”. Želim ukazati na sljedeću činjenicu: umjetnikov se humor ni u kom slučaju ne smije potcijeniti...
Zašto se oba oka koncentriraju na te žarulje koje okačene na dugim žicama za struju lebde neposredno iznad njih? Odgovor je koliko kratak toliko i istinit. Oči ne zure u ništavilo ili u beskrajnost, već u svjetlo. One gledaju ono što reprezentiraju: jer oči mogu vidjeti samo prirodno svjetlo – i umjetno koje je nastalo njegovom fizikalnom imitacijom. Tu konstelacija koja djeluje gotovo prijeteće – nedragovoljno se počinje misliti na situacije saslušanja pod blještavim svjetlom, mučenje svjetlošću i oduzimanjem sna itd. – razotrkiva, time što zadržava prirodni ritam zatvaranja očiju, da su oči, čulo vida i svjetlo neposredno povezani.
Istovremeno oni ne tvore jedinstvo. Jer bez izvora svjetlosti oči su slijepe. Bez očiju, s druge strane, izvori svjetlosti bili bi fizikalni objekti, ali ne i optički. Shvaćamo: ono što se ovdje, uzeto situativno za sebe, pričinja tako proturječnim, čak i odvratnim, u kontekstu stječe svoj prirođeni jednostavni smisao. Isprva su nas prevarila iluzorna vrata. Isto nas tako vara i slijed oko-žarulja. Ali tamo gdje nam je fotografija oprizorila probleme, možda čak i granice, naših optičkih sposobnosti diferenciranja, okomita nam video-instalacija ukazuje na elementarne fizikalne istine. Oko, da bi vidjelo, ne mora samo isijavati, emitirati nešto poput “vidnih zraka”. Ne, oči su receptori čija se čitava aktivnost sadrži u sortiranju i preradbi optičkih impresija. Tek ono što nakon tih procesa ostaje u našem opažajnom aparatu za nas postaje vizualni doživljaj.
Upravo nam ovakvo razmatranje svraća pažnju na jedan implement slijeda monitor-žarulja koji još uvijek nije zauzeo mjesto u analizi. To je činjenica reduciranoga (u ovome slučaju) kolektivnoga opažanja. Jer, i izvori svjetlosti i receptori mijenjaju se za vrijeme trajanja instalacije. I tu u interpretaciju prodire jedan drugi element prinude, potpuno različit od ideje mučenja. Ono što je istinski mistično zapravo je zbilja, a njezin je doživljaj danas za večinu – koja zaboravlja na stalno najavljivanje novoga i senzacionalnog u medijima – vezan s vječnim vraćanjem istoga. U situaciju umjetnost-promatrač umjetnosti prodiru elementi arheologije svakodnevice. Nastaje situacija sjećanja na nešto što aktualno nije tu, a ipak je posredno sasvim jasno prisutno. Davor nam Ljubičić ukazuje na naše optičke i intelektualne nedovoljnosti: prinude svakodnevnoga života.
3. Odnos: Sve se dodatno produbljuje odnosom trokuta unutar instalacije kojeg nazivam ”odnos noža”. Negdje u prostoru, ali u blizini ulaza, vidimo ogroman nož. Izgleda da stoji na vrhu, izbalansiran. Nož je visok 2,60m. Njegov je oblik istovetan s oblikom univerzalnoga kuhinjskog noža. Drvena je drška zakovana na tri mjesta – znak izuzetnog kvaliteta obrade – i lakirana.
Lijevo od noža nalaze se dva velika crteža formata 1,50 x 2,50m. Na njima su prikazani ruka i nož. Na lijevom crtežu ruka je vodoravno okrenuta na desno, zapešća nagore, a jedan nož – nalik na “veliki nož” – križa se s prstom u visini srednjega članka. Drška ukazuje na promatrača, položaj je bezopasan, jer je kontakt s rukom uspostavljen preko tupe strane noža. U osnovi, pred nama se nalazi apsurdna kompozicija.
Na desnoj se slici ruka - s dlanovima okrenutim prema gore, dijagonalno zdesna na dolje prema lijevo na gore - križa s papirom. Bez obzira na to koliko crteži vise blizu ili daleko jedan od drugoga, ruke u perspektivi tvore pravi kut. To čine i noževi, a krajevi se njihovih drški optički susreću u kutu od 90°. Drška se desnoga noža tako mimoilazi s lijeve strane s promatračem (prividno) i svojom poleđinom “siječe” ruku u visini velikog kosog nabora. Pred nama se nalazi jedna, doduše nadrealna, ali strogo geometrijska kompozicija.
Sva tri noža koja tvore “odnos noževa” omogućuju asocijacije u vezi s njihovom primjenom. A mi svi znamo da čak i najbezopasnija alatka u određenom slučaju može postati smrtonosni instrument. Jer za većinu je ljudi smrtonosna opasnost koja vreba iza njihovih svakodnevnih pratitelja velika nepoznanica. Doduše, još se uvijek u vaspitanju djece, i to s pravom, rabi stara poslovica “nož, vilica, škare, svjetlo – maloj djeci nije mjesto”. No, prebrzo smo se naučili rukovanju potencijalno opasnim materijalima i, ako i uopće, s njima nam se dešava malo nesreća.
Istovremeno, veliki nož asocira nešto poput Damoklova mača. On prijeteći “lebdi” iznad – ne, ne nas, već – tla. Ako bi se, svejedno čijom krivnjom, otkinuo i sručio s plafona oštetio bi pod izložbenoga prostrora. Je li ta prijetnja realna i što bi mogla simbolizirati u okviru ove kompozicije?
Tu je odlučujuća veličina noža. Monumentalne mjere doduše isprva ukazuju na to da nož nije predmet svakodnevne uporabe. Ali veličina budi asocijacije na težinu, masu, moć razaranja te time i nadljudski prijeteći potencijal. Obruši li se doista na tlo, taj realni protupredmet uglavnom bezopasnih noževa s crteža dovodi u opasnost, ugrožava sve što se nalazi na podu, dakle u tome prostoru. Pogled na njega praćen je, i unutar kompozicije i izvan nje, osjećajem straha.
4. Odnos: Osim toga viseći nož korespondira i sa žaruljama koje vise. Time se i na njih prenosi nešto prijeteće. Jer ljudima su oči nešto osobito dragocjeno. Dominacija vizualnih nadražaja u svijetu naše svakodnevice u posljednjim je desetljećima doprinijela dodatnome – bez obzira na to da li opravdanom ili ne – pojačanju toga osjećaja. A iz neugodnoga nam je iskustva poznato da pretjerani dotok svjetlosti ili blizina kakvom izvoru toplote može utjecati na naše oči, čak ih i ozbiljno oštetiti. I jedno i drugo mogu dovesti do “zaslijepljenosti”, djelomičnom ili potpunom gubitku vida (gubitak osjetila vida). Oštri predmeti poput kakva noža mogu imati isti efekt – bilo rezom, ubodom ili drevnom kaznom “osljepljivanja” užarenom oštricom noža koja se drži pred očima.
Sveobuhvatnost kompozicije: Kompoziciji je nemogućno izbjeći: osim trenutačnog povlačenja. Vrludanje ne dolazi u obzir. Otkrićem vrata iluzije promatrač je ulovljen u zamku. Sada se mora suočiti sa svojim strahovima. Ali otkuda oni dolaze? Kako se sada, nakon hladno-neutralne analize pojedinih dijelova, može, čim se ti elementi shvate kao cjelina, razviti osjećaj ugroženosti? Osjećaji bezizlaznosti i izručenosti po definiciji proizvode tjeskobu.
Ta dva osjećaja ne dolaze jednostavno. Kod odraslih ljudi oni su prije proizvod izravnavanja iskustava. Pojedinac se svjesno kreće u gotovo svim situacijama. No njihove situativne okolnosti mogu biti veoma različite. Sve od njih nisu pod mojom kontrolom. Ili izbjegavam problematične situacije, ili se suočavam s njima tako što im se prilagođavam. Što znači: iz iskustva mogu anticipirati i ograničiti tjeskobu, tako da zadržavam sposobnost djelovanja. To doista i općenito vrijedi za našu svakodnevicu.
No, u jednom eksponiranom umjetnom i umjetničkom prostoru takav stav više ne funkcionira. Tu se prije svega nalazim pred nepreglednom situacijom koja mi doduše ostavlja vrijeme za racionalnu analizu. Poslije analize poznata su mi mogućna značenja elemenata instalacije i mogu vidjeti odnose između njih. U našem slučaju oni su u tolikoj mjeri proturječni i problematični upravo zato što bezopasno-svakodnevno posreduju u simboličkom, magijsko-realističkom ili čak nadrealnom slikovnom jeziku s jedne, ali istovremeno upravo tim “stilskim elementima” razotkrivaju prijeteći karakter elemenata instalacije. Kad bi sa plafona visio tek kakav 15cm dugačak nož za guljenje krompira, instalacija bi djelovala smiješno. Prijeteće otkrivamo upravo zahvaljujući predimenzioniranju, kao i u prevelikoj blizini između monitorskih očiju i žarulja, dakle u iluzijskom karakteru elemenata. A otkrivanje znači ponovno otkrivanje. Konstelacija i izvedba elemenata vode nas tome da prizivamo iskustva (čak i imaginarna) koja, počivajući u nama, ukazuje na mehanizme tjeskobe i prijetnje. Interpretiramo izložbu i uočavamo ono što je najdublje u nama.
Sve se to, konačno, povezuje i komprimira u posljednjem dijelu instalacije, dvostrukome konusu preko puta iluzijskih vrata. Tu se tema instalacije konačno zapečaćuje.
 Vulkan emocija: Iz zida lijevo pored izlaza u prostor se probija konična, grafitirana drvena konstrukcija otvorena sprijeda. To što forma zarubljene kupe podsjeća na vulkan dodatno se pojačava grafitiranjem, jer se njime prizivaju nedragovoljne asocijacije na bazalt, vulkanski kamen. U “krater” se može pogledati. I ovaj put se konično otvara, u pravcu zida, jedan “dimnjak” koji se sam podmlađuje. Stoga se čini da magma ključa u crvenom usijanju. No, ono što zbilja vidimo jest crveno obojena video-sekvencija na otprilike 20cm velikom isječku monitora. U njoj su prikazana dva psa koji se grizu u borbi na smrt. Očevidna životinjska (za razliku od ljudske) brutalnost sekvencije dodatno se pojačava bojom koja sugerira podlivenost krvlju. Odmah se osjeća da razlikovanje ljudsko/životinjsko ne može biti ispravno. Jer psi su uzgojeni psi za borbe, oni su dakle ljudsko djelo. I njihova je borba ljudsko djelo, jer su za nju – kao i za njezin smrtonosni ishod – istrenirani. Životinjski je dakle ispravan pridjev za prikazanu brutalnost. Zašto ljudi sa životinjskom nakanom uzgajaju i vaspitaju pse?
Ono što čovjeka u tolikoj mjeri ističe među primatima jest da on ne stoji ni u kakvu neposrednome odnosu sa prirodom koja ga okružuje. On je transformirao prirodu, denaturirao je kao svoj resurs, “agrikulturirao”. Time osigurava svoju egzistenciju i subzistenciju. Kultura je specifiđno ljudsko dosegnuće, znači stvaralaštvo i zahtijeva stalnu zaštitu, brigu i razvoj. Sve to čovjek čini od svojih početaka kao “Homo”. No svi njegovi biološki srodnici, uključujući i spomenute primate, jesu životinje. S njima dijeli najveći dio svoje biološke prošlosti, te prema tome i produkte njihova razvitka. A naša životinjska prošlost počiva u međumozgu, najstarijem dijelu cerebruma. Odatle nam dolaze instinkti, prastrahovi, šeme prijatelj/neprijatelj, žrtva/plijen, emocije. Kod Homo sapiens sapiensa, kojemu danas svi pripadamo, impulsi iz međumozga normalno se filtriraju i zatomljuju aktivnostima velikog mozga što nam omogućuje da se u odnosu prema drugima ponašamo u skladu s našom kulturom. Preobilate emocije mogu, opet, isključiti te umjerene utjecaje. I tada brzo pada mrak. O onome što mu može slijediti često govorimo kao o nedjelima – o radnjama koje to nisu, jer im nedostaje promišljeni plan koji bi odlikovao kultivirane ljude. Djelovati u afektu, dakle ne djelovati već biti nekontrolirano gonjen potmulim moćima u nama, veli se često u presudama, želi li se ublažiti krivnju.
Tako se daleko uopće i ne mora doći. Jer kulturno je biće čovjek pronašlo puteve ritualiziranja svojega biološkog naslijeđa, što znači njegova integriranja u kulturalne i socijalne proces u sublimiranome obliku. To ne odgovara svim ljudima, mnogi od ovih rituala se ismijavaju, poneki su ponegdje i kažnjivi. No to ne govori ništa protiv njihove socijalne nužnosti. čovjek mora izaći na kraj sa svojim bio-psiho-socijalnim egom, dakle moraju mu se dati sredstva pomoću kojih će sve svoje aspekte moći uključiti u osobni i socijalni reprodukcijski proces. Kompleks privatnoga i javnoga, osobnog i socijalno sankcioniranoga nasilja također spada u tu skupinu. Stoga, prilikom tumačenja ove izložbe, težimo tako očito temi nasilja i tjeskobe. Oboje se nalazi u nama kao dio naše prirodne i kulturalne prošlosti i povijesti. I oboje s vremena na vrijeme u ljudima izaziva emocionalne erupcije, nekontrolirana ključanja za čije smo posljedice odgovorni makar i ne bili svjesni svoje krivnje. S druge strane možemo stremiti samo nečemu što već odavna znamo. Žudnja je emocija i ne može biti kreativna.

Dr. Johann-Peter Regelmann

Sa njemačkog preveo Dr. Davor Beganović, 2003