5 ormara - 5 glava - 5 glasova


5 ormara - 5 glava - 5 glasova, to je ono što, dame i gospodo možete vidjeti i čuti na ovoj izložbi. Kako to sve pristaje jedno uz drugo, što želi reci pojedinačno i kao cjelina, i kako to čini u danome slučaju?
Pri prvome približavanju kao vezivni se element često pokazuju tehnike i materijali. Započnimo sa crtežima. Davor ih Ljubičić izraduje grafitnim olovkama, olovkom 3B u kojoj je količina grafita osobito velika, a na papiru za crtanje Canson, pri tome postupku potrebujćci jednu i pol olovku po glavi. Sve glave gledaju u istome pravcu što njihovoj pojavi pridaje nešto jedinstveno, formirano, cčk i uniformirano. Veličina papira je 150x200 cm, same su glave 120 cm visoke i nešto uže.
Ormari su impregnirani grafitom, kako veli umjetnik: dakle, obrađeni izvana kako bi se zaštitili od nečega. Zašto? Umjetnik stanje ormara često opisuje i kao “grafitirano”, što je dvosmisleno i promatraču nudi dva sasvim različita polazišta: isprva bi, po uobičajenim stajalištima, “impregniranje” kakva ormara bilo nerazumljiv čin - u krajnjoj liniji ormar nije izložen vremenskim ili kakvim drugim utjecajima koji bi ga mogle supstancijalno ili funkcionalno ugroziti, poput nekakva kišnoga mantila. A potom, riječ “grafitirati” sadrži grcku riječ za crtanje ili crtež “graphein”. To znači da ormari ne trebaju biti toliko impregnirani koliko nacrtani; prije svega rukopisom umjetnika za kojega je grafit već cijeli niz godina, točnije od 1991, umjetnički materijal kojemu daje prednost, po kojemu ga se može prepoznati, te tako obilježen problemima koji stoje iza umjetničkoga djela.
Grafit je, da se ukratko zadržim na njemu, materijal koji pruža izuzetan otpor. Amorfni prašak veoma nerado uspostavlja veze, što primorava Davora Ljubicica da ga povezuje napornim i zahtjevnim postupkom u kojemu se, primjerice, koristi medom ili dvostruko kuhanim lanenim uljem. U procesu raspadanja organskih nosivih supstanci grafitnoga praška, koji doduše dugo traje ali neumoljivo napreduje, mijenjaju se i sama umjetnička djela koja su od njega sačinjena. Grafitne veze nisu dugotrajne - to je ono što ih povezuje s nekim impregnacijama. Ali u primjeru koji se danas i ovdje nalazi pred nama grafit je povezan vodom i akrilskim slikarskim sredstvima, te tako trajniji, moglo bi se reci i impregniraniji. Unatoc tome grafitirani su ormari postali neupotrebljivi za svrhe različite od ove instalacije. Oni su nepobitno obilježeni kao umjetnička djela.
5 ormara - 5 crteža naslov je izložbe. U sredini izložbenog prostora grafitirani ormari stoje blizu jedan drugoga. Alemanski rečeno, pred nama se nalazi jedan “Schränkehock” (sastanak ormara). Taj se dojam dodatno pojačava zamijetimo li da ormari prividno “schwätzen” (brbljaju) jedni s drugima. No, to je samo prividno: jer posluša li ih se pažljivije, može se čuti da svi oni govore isto. Stoga za mene i pet glasova s jednakim pravom spadaju u naslov izložbe. Tih pet glasova srednjom jačinom dopiru iz unutrašnjosti ormana, slabo osvjetljene žutim žaruljama, čija su vrata odškrinuta. 5 raznih ljudi izgovara tekst sekvence čuvenoga obrambenog pledoajea djecoubojice iz filma Fritza Langa M - Ubojice su među nama / Jedan grad traži ubojicu, kojega sa neusporedivom prodornošcu igra Peter Lorre. U cjelokupnom kompozicijskom aranžmanu taj se dio umjetničkoga djela može isprva protumačiti kao simboličko predočavanje “unutarnjeg monologa”, ne toliko kao polilog. Evo iznova fenomena uniformizma.
Tome, naravno, proturječi tema koju pet glasova na tako različit nacin reflektiraju. Ubojica se mora u podnesku očitovati pred tribunalom koji se sâm sastoji od najraznolikijih tipova prijestupnika, što je osobito delikatno. Tribunal sjedinjuje ljude koji su se voljno i svjesno odlučili svoje izdržavanje zaraditi cijelim nizom ilegalnih i kriminalnih djelatnosti. Oni žele tako. Svi su potpunoma svjesni počinitelji koji svoju djelatnost - svjesni njezine bespravnosti - žele po mogućstvu neometano obavljati.
Tu smeta netko tko svojom radnjom pravnu mašineriju tjera na ubrzano djelovanje. Zločinacki se sindikat mora zabrinuti ne samo za svoje prihode, vec i za osobne i poslovne slobode i mogućnosti razvitka. Taj je počinitelj, dodatno, sasvim drugoga kalibra od drugih ubojica i koljača koji pripadaju sindikatu. To i uzvikuje u nuždi: “Ne želim - moram!” To nije isprika a ni znak pokajanja. On samo proklinje svoju strašnu sudbinu, to što je u očima javnosti, a osobito pogođenih, takva neman, takav monstrum, ali s druge strane za to “ne snosi nikakovu krivicu”. Ta on neće ništa - kao, naprimjer, njegove kolege u tribunalu - on mora. A osim toga i istodobno mora, suočen sa optužbom tribunala, budući da sam nije žrtva svojega nagona, i reflektirati svoj problem, i zauzeti stav prema njemu. I tako izgovara nešto što i drugi ljudi neprestano tematiziraju: proturječje određenja tuđim i oslobođenja - samooslobođenja. Za nas, u našem potpuno drukčijem kontekstu, pet ljudi izgovara tu sekvenciju, koja dakle više ne smije stajati u izvornome kontekstu, čak i kada bi njegovo poznavanje olakšalo razumijevanje.
Ne samo da svi ljudi govore o tome problemu, oni traže i aktivne izlaze iz osobnih dilema svoje žudnje za slobodom. A svaki od njih istovremeno pokušava u normalnim uvjetima oblikovati svoje pokušaje oslobađanja tako da ne konfligriraju sa temeljnim društvenim konsenzusom na tako elementaran način kao u slucaju nagonskoga zločinca. No, unatoč tome: i ti ljudi moraju činiti to što čine. Jer ni na kakav drugi način ne mogu održati svoju duševnu ravnotežu. A svatko bi zapravo stalno morao misliti o tome da li se u tome “morati činiti” doista i ukida proturječje između prinude i oslobođenja.
Na taj način naša instalacija svojim kompozicijskim sredstvima ostavlja strašnu konstektualnu polaznu situaciju tekstualne sekvence iza sebe i neposredno artikulira jedan opći društveni problem čovjeka. Jer: dijalektika djelovanja i napuštanja ne može se jednostavno razriješiti time što je, kako je poznato, kod animal rationale i napuštanje djelovanje. Ne, ta se dijalektika perpetuira u predracionalnom i necirkularnom procesu djelovanja-kao-nemogućnosti-napuštanja. Tako se, sljedstveno, i svi mi pretvaramo u nagonske zločince, što se, naravno, pričinja eklatantnim proturječjem - što uopće i nije. Mi smo upravo takvi!
5 ormara, dakle, simboliziraju duhovni sukob čovjeka, prividno tako razumnoga društvenoga bića koji se u svojim pokušajima oslobađanja želi deracionalizirati te tako zapada u stalnu socijalnu dilemu. To je napeto psihičko stanje jedno od temeljnih postojanja čovjeka u organiziranom racionalnom društvu. Duša, koju reprezentira ormar, ta “komora duše”, nikada se ne otvara previše, prije svega ne u javnosti društva. On stoga ni ne sjaji u svojoj posebnosti, čak jedinstvenosti, koju mi kao pojedinci tako rado proglašujemo svojom. A ono čemu se ona - u “Schrankenhocku” - socijalno približava, uvijek je najopćenitiji (a)socijalni model društvenoga bića.
Promotrimo sada pet glava. Vanjskim su nanošenjem grafita “komore duše” na najapstraktniji način povezane sa glavom od grafitne olovke. No, ne pojavljuje se konkretan problem svrstavanja, ne bi ni bio bitan za interpretaciju. I stoga što su glave tako slične. Nacrtane po imaginarnom uzorku, one doduše pokazuju poneku individualnu razliku. Kao i kod realnih ljudi, one se daju otkriti tek nakon iskazanoga interesa i pobližim promatranjem. Prima faciae su nam naši bližnji, prije svega u masi, jednako vrijedni. Ali ta je égalité poludjelo izvrtanje činjenica koja nema gotovo ništa zajedničko sa ciljevima francuske revolucije. Jer ravnodušnost (Gleichgültigkeit) jest individualna rasudba o svim drugima - nije nas briga za njih, dakle nisu nam jednako vrijedni (gleich gültig). Što znači: za mene ne mogu nikad onoliko vrijediti koliko ja vrijedim samome sebi. A od takvih i upravo tako mislećih individua sastoji se naše društvo. Nije ni čudo što tako loše funkcionira.

Video:

U drugom prostoru možemo vidjeti video koji prikazuje originalnu sekvencu iz filma M sa Peterom Lorreom. No, isprva se vidi sam umjetnik u bijeloj košulji, kako kleči u kutu jedne popločane prostorije. Na njegovu lako pognutu glavu odozgo curi voda, on je potpuno pokvašen. Ponekad se polagano pokreće, ali ne napušta svoj neudobni položaj. To u nama budi osjećaj tjeskobe. Ti se pokreti ponavljaju s vremena na vrijeme, dok u jednom trenutku ne shvatimo da se radi o beskonačnoj projekciji jedne po sebi ne odveć duge sekvencije. Unatoč tome, njegovi laki pokreti posjeduju u sebi nešto tjeskobno jer našoj fantaziji postepeno ukazuju da je tu riječ o položaju koji je mokroj osobi nasilno nametnut, te se i promatrač iznenadno počinje osjećati neugodno. Sve je to još i dodatno podvučeno protisnutim uzdasima kojima se onaj što kleči pokušava s vremena na vrijeme obraniti od suviška vode, te se zbog njega bez riječi i potužiti. Može se doći na ideju o prinudi ili čak o mučenju. A tada se iz pozadine na slici pojavljuje Peter Lorre tužeci se nad svojom sudbinom:”Tko već zna kako izgleda moja unutarnjost?” I da si sam više ne može pomoći, da on “ne želi - mora!”

Tko ne poznaje M, tko film nikada nije vidio naravno ne može znati ništa o djecoubojici kojega isprva bespomoćno traži čitav grad, potom uzaludno policija, da bi ga na kraju ulovili njegovi kriminalni progonitelji sredstvima što samo njima stoje na raspolaganju. Sve to, istinska socijalna dramatika i sadržajna dinamika filma, takvome gledatelju mora ostati nepoznata. On može tek asociirati tematiku zločina i kazne, grijeha i prokletstva ili oslobodenja. Da bi se takvome gledatelju pomoglo, u samoj instalaciji sekvenciju izgovara pet različitih ljudi, vlastitom intonacijom, pozadinskom interpretacijom i kontekstualizacijom. Tada se i vidi i ono što je presezajuće u cijeloj umjetničkoj akciji: naime, da se u njoj ne radi o nasumice sastavljenim objektima koji se prepuštaju slobodnim asocijacijama svakoga pojedinca, već da se svaki pojedinačni promatrač i slušatelj u scenskim aranžmanima svoje fantazije, dakle nepristranome svrstavanju jednoga crteža jednome ormaru jednome glasu, sam odražava, da je vezan uz njih. I nakraju: s katarktičkim djelovanjem vode povezana simbolika videa omogućit će mu da spozna da se u cjelokupnoj instalaciji radi o najtemeljnijem problemu pojedinca u društvu: kako mogu izbjeći prinudi društvenoga vezivanja a da pri tom ne uništim sistemsku strukturu toga društva o kojemu ovisim? I: kako mogu izdržati svoja osobna htijenja ka oslobođenju ako točno znam da ona u pitanje dovode, na potpuno privatan i često imaginaran nacin, čitavo društvo, te time i pravo njegovih individua na izjednačenje sa mnom? Ovdje plediramo za maštovit prilaz tome problemu, a ne za to da se iza svakog, makoliko apstruznog, pokušaja oslobođenja individua odmah sumnja na kakva zabludjela nagonskoga zlikovca. Uvijek kad netko reagira na takav način treba se vratiti samome sebi i priznati: i ja moram činiti sve što činim, i onda kada to želim i kada to ne želim!

Dr. Johann-Peter Regelmann

Hrvatski prijevod Dr. Davor Beganovic